Današnje vježbanje, ako nije profesionalno, uglavnom je potaknuto željom za boljim zdravljem. Međutim, još u vrijeme drevne Grčke na vježbanje se gledalo ponešto drugačije. Piše: Ivan Vranković, bacc.cin trener PRO
Povjesničar Ksenophan je rekao: “Nijedan građanin nema pravo da na području tjelesnog vježbanja bude amater; dio njegove profesije kao građanina je da bude u dobroj kondiciji.” Dodao je k tome kako je sramotno da čovjek odraste, ne upoznavši ljepotu i snagu za koju je njegovo tijelo sposobno, a sve to može postići nenaporno.
Sportaši koji se svakodnevno doslovno ubijaju napornim treninzima ne bi li poboljšali svoje rezultate za koju stotinku sekunde, vjerojatno će na ovo reagirati nevjericom. Također, rukom će odmahnuti džogeri i rekreativci, a vjerojatno i prosječan gradanin s viškom kilograma koji zna koliko je teško potrčati za tramvajem ili se popeti stepenicama na peti kat. Ako su takve sitnice toliko naporne, kako bi se vrhunski rezultati mogli postići nenaporno?
Osnovna zamisao programa je povezanost duha i tijela, uz naglasak na razvoju skrivenih unutarnjih sposobnosti koje postoje u svakom čovjeku. To posebno stanje svijesti u suvremenom športu ima svoj naziv – zona. Zona je najtraženije sportsko blago. To je mjesto na kojem se nalazite kad sve radite savršeno, kad je svaki pokret uravnotežen i svrhovit, kad lopta ulazi u gol ili koš baš kako vi želite, kad kontrolirate svoje pokrete ali, čini se, i pokrete protivnika.
Profesionalni športaši su svoj posao izvježbali do maksimuma. Međutim, razlika između dobrog ili čak odličnog profesionalnog športaša i istinske zvijezde je koliko često ili koliko dugo on ili ona mogu biti u zoni.
Poznati nogometaš Pele opisao je svoje iskustvo zone u autobiografiji pod naslovom ‘Moj život i predivna igra’ (My Life and Beautiful Game):
Usred utakmice osjetio sam čudnu smirenost koju prije nisam doživljavao. Bila je to neka vrsta euforije. Osjećao sam da bih mogao trčati cijeli dan bez umora, da bih mogao prevesti loptu pored bilo koga iz protivničke momčadi ili pored svih njih zajedno, da bih gotovo mogao proći kroz njih tjelesno. Bio je to čudan osjećaj, meni dotad nepoznat. Možda se radilo o samopouzdanju, ali i prije sam mnogo puta osjećao samopouzdanje, a nije bilo tog čudnog osjećaja nepobjedivosti.
Svi znamo da je Pele prolazio pored protivničkih igrača kao da ih nema. Nije to bio samo osjećaj, bila je to stvarnost u kojoj smo svi sudjelovali.
Prisjetite se tvrdnje s početka članka; tvrdnje o NENAPORNOSTI kao uvjetu postizanja vrhunskih rezultata. Nadam se da je ta tvrdnja sada jasnija: u zoni nema napora, sve je lako. No put do nje mora biti jednako tako lak. Naprezanje, bol, muka, znoj i sve ono što povezujemo sa športom, samo su pogreške nastale zbog našeg neznanja o vlastitoj naravi.
Fiziologija zone
U početnim istraživanjima došlo se nekih zaključaka o fiziologiji zone koje je vrijedno istaknuti jer ukazuju na moguće metode kojima bi se zona mogla postići po volji. Najvažnije je to da se primjećuje nazočnost i subjektivnih i objektivnih značajki lakoće i udobnosti. EEG obrazac zone potvrduje da se osoba osjeća opušteno, a ritam disanja, srčani ritam i osjećaj naprezanja znatno su niži u usporedbi s klasičnim vježbanjem, dok su postignuti rezultati vježbe isti ili bolji.
Moždani valovi zabilježeni u zoni uglavnom su alfa-valovi. Alfa-valovi se mogu pronaći tijekom sna, stanja duboke opuštenosti i meditacije tj. u stanju duha koje je opuštenije i staloženije. Čini se da bi to mogla biti neurološka slika onoga što športaši ponekad zovu “stanje bez misli” u kojem se sve zbiva, a da o tome ne mislite. To je stanje veoma važno jer tijekom sportskih aktivnosti, naročito tijekom natjecanja, nema vremena za razmišljanje. Ukoliko se prava akcija ili reakcija, pravi pokret, jednostavno ne pojave, prekasno je. Zbog toga športaši tako često treniraju. Ako nešto učiniš tisuću puta, možeš se nadati da tijekom igre neće biti misli koje će te ometati.
Osim EEG valova, za zonu je znakovit smanjen ritam disanja i srčani ritam. Najbitniji korak za ulazak u Zonu je princip dijafragmalnog disanja s usnom preprekom – udah kroz nos uz kontrolu spuštanja ošita i napuhavanja trbuha ispod dlana koji smo položili na trbuh, a izdah je polagan kroz polustisnute usnice izgovarajući slovo “f” ili “s”, potiskujući dlanom trbušnu stjenku prema leđima. Tijekom vježbanja treba produžiti vrijeme izdaha koji treba biti 2x duži od udaha.
Djeca prirodno upadaju u stanje zone jer se regeneracija tijela najvećim dijelom oslanja na kisik i dijafragmalno disanje. Ponekad se roditelji pitaju od kuda našoj djeci toliko energije, a odgovor se krije u jednostavnom obliku disanja koji puni energijom i otklanja nagomilani emotivni i misaoni stres.
O disanju i kontroli emocija čitajte u narednim blogovima, a završit ću tekst jednom poslovicom iz knjige „Tijelo, duh i sport“ autora Johna Douillarda.
Nebo kao granica
U Arizoni je poznata ova šala: Jednom je neki turist, vozeći se u automobilu, naišao na Tarahumara Indijanca koji je trčao i ponudio mu da ga preveze do mjesta kamo se uputio. Tarahumara je odgovorio: “Ne hvala, žuri mi se“. 🙂
Ivan Vranković, bacc.cin trener PRO